DEFINICIJE ERGONOMIJE
ergon – korjen riječi dolazi iz grčkog jezika i znači ljudski rad nomos – korjen riječi dolazi iz grčkog jezika i znači zakon ili pravilo
Ergonomija predstavlja oblikovanje i proučavanje ljudskog rada.
Ergonomija se bavi proučavanjem rada i odnosa pri radu u skladu s mentalnim i tjelesnim sposobnostima ljudi.
Njena suština je prilagođavanje posla (alata, radnih zadataka, radne okoline) radniku i njegovim potrebama, umjesto prilagođavanja radnika potrebama posla.
Ergonomija je nauka koja se bavi dizajnom proizvoda tako da oni najbolje budu prilagođeni ljudskom tjelu.
Ergonomija je naučna disciplina (nauka o radu) kojoj je zadatak da istražuje ljudski organizam i ponašanje i da pruža podatke o prilagođenosti predmeta s kojima čovek dolazi u kontakt.
Dakle, ergonomija proučava anatomske, fiziološke i druge parametre ljudskog tijela.
Ergonomija je u suštini, ali i sadržajno multi i interdisciplinarna sistemska nauka koja se bavi sistemom čovjek-mašina kako bi se mašina prilagodila čovjekovim bio-psiho-socijalnim ograničenjima i zahtjevima da bi upotreba mašine bila efikasnija, bezbjednija i pouzdanija.
Pod pojmom mašina podrazumjeva se svaki materijalni predmet sa kojim čovjek dolazi u dodir prilikom obavljanja nekog posla, tako da je mašina tastatura računara, obična olovka, ali i lokomitiva, automobil, avion itd.
Ergonomija (ili ljudski faktori) je naučna disciplina koja se bavi razumjevanjem interakcije između ljudi i drugih elemenata sistema, ali takođe i struka koja primenjuje teoriju, načela, podatke i metode projektovanja u cilju optimizacije dobrobiti čovjeka i cjelokupnih performansi sistema.
Podjela ergonomije:
1.Fizička ergonomija
2.Kognitivna ergonomija
3.Organizaciona ergonomija
1.Fizička ergonomija se bavi ljudskim anatomskim, antropometrijskim, fiziološkim i biomehaničkim karakteristikama koje se odnose na fizičku aktivnost. (Relevantne teme uključuju izučavanje radnih položaja, rukovanje materijalima, ponavljajuće pokrete, radom uzrokovane mišićno-skeletne poremećaje, uređenje radnog mjesta, bezbednost i zdravlje na radu.)
2.Kognitivna ergonomija se bavi mentalnim procesima, kao što su percepcija, pamćenje, rasuđivanje, motorički odgovor, jer oni utiču na interakcije između ljudi i drugih elemenata sistema. (Relevantne teme uključuju mentalna opterećenja, donošenje odluka, interakciju čoveka i računara, ljudsku pouzdanost, stres na radu i obuku jer oni se mogu odnositi na projektovanje sistema čovek-mašina.)
3.Organizaciona ergonomija se bavi optimizacijom sociotehničkih sistema, uključujući i njihove organizacione strukture, politike i procese. (Relevantne teme uključuju komunikaciju, upravljanje resursima posade, projektovanje rada, dizajn radnog vremena, timski rad, participativni dizajn, ergonomiju zajednice, kooperativni rad, nove radne paradigme, virtualne organizacije, rad na daljinu i upravljanje kvalitetom.)
NASTANAK ERGONOMIJE
Odnos čovjeka i oruđa datira još iz najranijeg doba ljudskog rada. Već u prvobitnoj zajednici čovjek proučava kako napraviti oruđe da mu olakša rad tj. kako ga prilagoditi za rad.
Do industrijske revolucije dolazi oko 1875. godine. kada se javlja pojava koncepta i metode masovne proizvodnje.
Dolazi do povećanja produktivnosti pa iz tog razloga treba i više radne snage koje nema dovoljno.
Zbog toga dolaze priučeni radnici koji ne poznaju sistem, što dovodi do povreda na radu.
Zbog toga je bilo potrebno uskladiti čovjeka i radni proces.
Tendencija je bila da se poveća produktivnost, a time i profit, a ne iz razloga humanosti.
Nastanak ergonomije se vezuje za brzi razvoj tehnike i tehničkih sredstava koja su bila sve savršenija i efikasnija, ali se onda javio čovjek kao onaj koji svojim ograničenjima postaje limitirajući faktor njegovog razvoja.
Na primer, tehnički uzevši, neko najsavršenije sredstvo nije “ergonomsko” ako ga čovek sa svojim bio-psiho-socijalnim karakteristikama ne može efikasno koristiti i to je danas limitirajući faktor tehničkog i tehnološkog razvoja.
Na početku nastanka ove nauke, neposredno poslije Drugog svetskog rata, akcenat je bio na prilagođavanju mašine ljudskom tjelu i njegovim ograničenjima.
Ipak, danas se ne može zanemariti da čovjekova psihička i socijalna ograničenja, potrebe i zahtjevi mogu biti takođe limit u korišćenju nekog sredstva i da i njih treba uzeti u obzir prilikom projektovanja tehničkog sredstva ili tehničkog sistema.
Na početku svog razvoja kao nauke, ergonomija se uglavnom bavila parcijalnim istraživanjima odnosa čovek-mašina.
Doprinos ovih istraživanja je bio u stvaranju solidne baze podataka za analizu radne aktivnosti.
Ova faza u razvoju ergonomije se naziva korektivna/klasična ergonomija.
Suština korektivne ergonomije se sastoji u utvrđivanju nedostataka ili neusklađenosti u cilju poboljšanja već postojećih sistema.
Nakon pojave sistemskih nauka, u ergonomska istraživanja se uvodi sistemski metodološki postupak, (Singlton i Munipov) koji dovodi do razvoja sistemske/preventivne /projektivne ergonomije.
